Što nam uopšte govori Evropski zdravstveni potrošački indeks?

Od 2005. godine švedska organizacija Health Consumer Powerhouse objavljuje svoj godišnji  Evropski zdravstveni potrošački indeks (EuroHealth Consumer Index), kojim se rangiraju evropski zdravstsveni sistemi prema njihovim rezultatima na osnovu velikog broja indikatora koji uključuju oblasti (i) prava i obaviještenost pacijenata, (ii) pristupačnost, (iii) ishod liječenja, (iv) obim i domet usluga, (v) prevencija i (vi) korišćenje farmaceutskih proizvoda. U posljednjem ciklusu, Ujedinjeno Kraljevstvo rangirano je kao četrnaesta zemlja među 35 ispitivanih. Ovo je u potpunoj suprotnosti s ocjenom Fonda Komonvelta samo godinu dana ranije, u kojoj je Ujedinjeno Kraljevstvo ocijenjeno kao zdravstveni sistem s najboljim učinkom među zemljama s visokim prihodima u 2014. godini.

Mada razumijemo uzbuđenje kada su u pitanju rangiranja zdravstvenih sistema, upozoravamo na pretjerivanja u njihovom tumačenju, naročito kada je u pitanju Evropski zdravstveni potrošački indeks, koji je, kao što ćemo pokazati, prilično problematičan.

Indikatorima se daje proizvoljan broj bodova

Ovaj indeks se izračunava vrednovanjem učinka u pet gorepomenutih oblasti ocjenama dobro (3), osrednje (2) ili loše (1), na osnovu proizvoljnih graničnih poena. Zbog toga, zemlje sa sličnim učinkom biće sasvim različito bodovane samo zato što su na jednoj ili drugoj strani graničnog poena. Na primjer, Poljska je dobila ocjenu loše za “pravičnost zdravstvenih sistema” zato što se samo 69,6% zdravstvene zaštite finansira iz javnog budžeta. Međutim Slovačka je dobila srednju ocjenu jer je postigla 70,0% (čudesnih 0,4 procenata više). Švajcarska je dobila ocjenu “dobro” za ovu mjeru, uprkos visokom udjelu učešća osiguranika u troškovima koji nijesu pokriveni osiguranjem a koji je dvostruko viši od prosjeka u EU-15, uz visok stepen neispunjenih potreba u poređenju s drugim zemljama i mnogobrojnim stručnim studijama čiji je zaključak da je švajcarski sistem finansiranja nazadan.

Bodovni sistem ne prikazuje ono što je bitno građanima

Ne postoji očigledna logika u načinu na koji se određeni broj poena dodjeljuje svakom od indikatora. Na primjer, svi indikatori ishoda liječenja ukupno nose 250 poena, dok pristupačnost vrijedi 225 poena. Međutim, postoji više indikatora ishoda liječenja (8) nego indikatora pristupačnosti (6), tako da je maksimalan broj poena za bilo koju datu jedinicu indikatora pristupačnosti (npr. vrijeme čekanja) viši nego za jedinicu indikatora ishoda liječenja (37,5 u poređenju s 31,25 poena). Na taj način, ne samo što stopa abortusa i stopa preživljavanja oboljelih of raka imaju istu težinu (budući da se oboje smatraju ishodima liječenja) već i indikator ishoda liječenja poput stopa preživljavanja oboljelih od raka nosi manje poena nego indikator pristupačnosti kao što je direktan pristup specijalisti.

Ovakav naizgled nekritičan pristup u dodjeljivanju poena takođe znači da zemlje mogu da akumuliraju sličan broj poena dajući prioritete različitim problemima, kojima građani, da ih je ko pitao, vjerovatno ne bi pridavali istu važnost. Na primjer, hipotetička zemlja koja je posljednja u stopi preživljanja pacijenata oboljelih od raka ili smrti novorođenčadi dobiće približno 10,4 poena za svaki indikator (od mogućih ukupno 62,5 poena) što znači da ima manjak od 41,6 poena. Umjesto da ulaže u poboljšanje ovih ishoda, ona može prosto da kompenzuje manjak ukidanjem kontrole i ograničavanja pristupa specijalistima, budući da dozvoljavanje direktnog pristupa specijalistima može da obezbijedi 37,5 poena), što može a ne mora da poboljša ishode vezane za ove mjere.

Ne postoji očigledna osnova za odabir indikatora

Konačno, ovi indikatori su čudna mješavina trendova tokom vremena i rangiranja na osnovu stanja u datom trentku. Na primjer, slučajevi smrti usljed bolesti srca i infarkta mjere se kao promjene tokom vremena, dok se za bolničke infekcije pri bodovanju uzimaju u obzir najnoviji podaci, čime se u nepovoljan položaj stavljaju zemlje koje su pokazale značajna poboljšanja, kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo gdje je procenat rezistentnih bolničkih infekcija smanjen sa 21,6% u 2010. godini na 13,8% u 2013. godini. U drugim zemljama, kao što je Estonija, ova vrijednost je porasla za 2,8% u istom periodu (sa zaista niske vrijednosti of samo 3,5% u 2013. godini) ali one su svejedno dobile maksimalan broj poena.

Zaključak: Treba prosto ignorisati nalaze Evropskog zdravstvenog potrošačkog indeksa

Mada je bilo mnogo drugih ocjenjivanja zdravstvenih sistema koja su bila široko kritikovna, kao što je “2000 World Health Report”, ona su bila mnogo transparentnija od Evropskog zdravstvenog potrošačkog indeksa u pogledu metodologije. Ipak, ne postoji pravi način da se rangiraju zdravstveni sistemi, ili uopšte bilo koji drugi kompleksan sistem. Ocjenjivači moraju da izaberu indikatore koji će se ocjenjivati i da odrede vrijednosti za svaki od indikatora. Međutim, sporna je ideja da možemo (ili treba) da rangiramo zdravstvene sisteme na osnovu jedinstvene mjere koja naizgled predstavlja slučajnu kombinaciju indikatora koji se nasumično ocjenjuju. Mješoviti indeksi prikrivaju ono što se zaista zbiva u zdravstvenim sistemima, i pružaju malo smjernica za kreatore politika koji žele da poboljšaju učinak njihovog sistema.

Mada se u izvještaju priznaje da njegovi rezultati nijesu material naučnog niivoa, te da se moraju uzeti s rezervom, u njemu su izvedeni neprikladni zaključci o superiornosti pojedinih sistema u odnosu na druge, navodeći na neinformisane preporuke i tvrdnje koje odražavaju ograničeno razumijevanje zdravstvenih sistema. Ovo je nesumnjivo neodgovorno. Zemlje mogu mnogo toga da nauče jedne od drugih kroz oprezno upođivanje, ali korišćenje loše sklopljenih mješovitih indeksa nejasnog porijekla, kao što je slučaj kod Evropskog zdravstvenog potrošačkog indeksa,  teško da će doprinijeti bilo kakvom razvoju politika zasnovanom na dokazima.

Jonathan Cylus, Ellen Nolte, Josep Figueras, Martin McKee
European Observatory on Health Systems and Policies, Brussels and London

 

Leave a reply