Popović – Samardžić za KOLEKTIV: Radnik na rampi tunela ima VEĆU PLATU nego LJEKAR SPECIJALISTA

Sa Milenom Popović Samardžić, predsjednicom Sindikata doktora medicine Crne Gore, razgovarali smo o stanju u zdravstvenom sistemu Crne Gore, statusu ljekara, odnosu sa upravama Ministarstva zdravlja i Kliničkog centra Crne Gore, kao i o odluci Sindikata doktora medicine da, u slučaju da se u procesu liječenja utvrdi ljekarska greška, odštetu pacijentu ubuduće plaća ova organizacija za doktore koji su njeni članovi, i to preko osiguranja.

  • Kada su u pitanju greške i propusti ljekara u liječenju pacijenata, u Crnoj Gori je do sada bila praksa da se materijalna nadoknada obično traži od ustanove u kojoj ljekar koji je napravio propust radi, a ponekad i od samog ljekara. Kako će sada ići ta procedura, da li će Sindikat doktora medicine snositi cjelokupne troškove?

U toku su pregovari sa osiguravajućom kućom koja je dala najpovoljniju ponudu za osiguranje doktora od ljekarske greške. Troškove će u potpunosti snositi Sindikat za sve svoje članove. Ovaj projekat realizujemo zahvaljujući asistenciji Strukovnog sindikata doktora Republike Srpske koji već duži niz godina upravo na ovaj način osiguravaju svoje članove.

  • Koliko članova ima Sindikat doktora medicine Crne Gore?

Sindikat doktora medicine trenutno ima 800 članova, organizovan je u 20 zdravstvenih ustanova, dok je u toku formiranje sindikalnih organizacija u DZ Pljevlja, DZ Herceg Novi i OB Cetinje. Takođe, imamo dvadesetak članova iz privatnih zdravstvenih ustanova na čijoj podršci smo naročito zahvalni. SDMCG od svih strukovnih sindikata u regionu ima najveći procenat od ukupnog broja ljekara što govori o velikom povjerenju koje ljekari imaju u našu organizaciju.

  • Nekoliko puta ste u javnosti govorili o velikom broju ljekara koji napuštaju Crnu Goru. Recite nam nešto više o tome.

Crnu Goru zbog niskih zarada, loših uslova rada, nepostojanja protokola, pritiska javnosti, kao i sve većeg broja krivičnih postupaka napušta sve veći broj ljekara. Kolege koje odlaze pretežno su mladi ili ljekari srednje generacije koji od ostanka radije braju destinacije poput Njemačke, Norveške, Švajcarske, Austrije, Slovenije, pa čak i Hrvatske. Zbog višegodišnjeg sistemskog prikrivanja ovako ozbiljnog društvenog problema objavili smo imena i prezimena 97 ljekara koji su napustili sistem javnog zdravstva u posljednje četiri godine. Kako je spisak nepotpun, naše procjene su da se taj broj kreće i do 150 ljekara, odnosno 10% svih ljekara, što je zastrašujući podatak. Primjetno je i da su ljekari koji napuštaju javni sistem pretežno specijalisti deficitarnih grana medicine. Ono što je zabrinjavajuće je da država ništa ili veoma malo radi da ih zadrži u Crnoj Gori, te da Ministarstvo i pored 70 zaposlenih čak ni ne vodi evidenciju odliva medicinskog kadra već javnosti prezentuju nepotpune ili netačne podatke.

  • Nedavno ste javno optužili direktoricu Kliničkog centra Crne Gore Zoricu Kovačević da „stručni kolegijum Kliničkog centra zloupotrebljava za diskreditaciju Sindikata doktora medicine“ i poručili joj da to tijelo „ne treba da koristi za lične osvete“. Šta se to dešava u zdravstvenom sistemu Crne Gore i koliko građani mogu biti sigurni da će dobiti pravovremenu, adekvatnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu kada gotovo svakog dana možemo čuti ili pročitati neku novu vijest koja govori da u javnom zdravstvu vlada haotično stanje?

Blagovremeno dobijanje zdravstvene usluge, njena dostupnost i kvalitet zdravstvene usluge ugroženi su posljednjom reformom elektronskog zakazivanja. Zdravstveni sistem treba se uređivati na način da odgovara potrebama pacijenata sa postojećim stručnim i tehnološkim kapacitetima. Ovo se ne može postići primjenom prepisanih projekata država sa dvostruko većim brojem ljekara po glavi stanovnika. Čini nam se i da kada se sprovodi anketa koliko su pacijenti zadovoljni ovako uređenim zdravstvenim sistemom, dostupnošću zdravstvene usluge, niko ne uvažava njihove pritužbe, čak im se spočitava zlonamjernost.

Stupanjem na funkciju pojedine naše kolege zaboravljaju interes struke i svojih pacijenata, a probleme sa kojima se suočavaju drže daleko od očiju javnosti. U takvoj atmosferi, svjedoci smo da su žrtve sistema i ljekari i pacjenti. Stoga pozivamo kolege direktore, da umjesto višegodišnjeg ćutanja, napokon i isto tako složno pojasne javnosti zašto u UC već dvije godine nemamo zaposlene hirurge i zašto su isti napustili KC, zašto u IBD-u nema dovoljno izvršilaca na odjeljenjima neurologije, ortopedije, hematologije, oftamologije, reumatologije, alergologije, intezivne njege, zašto nam ljekari sve više daju ostavke na načelnička mjesta i kako to da otvaramo Centar za autizam bez ijednog dječijeg psihijatra. Ne zabrinjava očigledno ni činjenica da Interna klinika ima sve ozbiljnije kadrovske probleme, ne zabrinjava ni deficit anesteziologa, ni potpuni haos na Klinici za vaskularnu hirurgiju, ni deficit kadra na Klinici za neurohirurgiju. Zabrinjava činjenica da se ove teme ne plasiraju u javnost, a umjesto dijaloga stručna rasprava se vulgarno izmješta na teren politike. Javnosti radi, Sindikat doktora medicine apsolutno ne interesuje politička pripadnost naših članova, a dužnost našeg reagovanja proizilazi, ne iz skrivene političke agende, već iz Deklaracije o pravima pacijenata Svjetske medicinske asocijacije koja propisuje: “Kad god zakon, postupci vlade ili bilo koje druge administracije ili institucije uskraćuje pacijentima njihova prava, ljekari treba da preduzmu adekvatne mjere da osiguraju da se prava pacijenata uspostave”. Međutim, i sami pacijenti moraju nam pomoći u ostvarivanju ovog našeg zajedničkog cilja.

  • Trenutno Klinički centar nema direktora za ginekologiju, direktora za patologiju trudnoće, načelnika odjeljenja za fetalnu medicinu, načelnika za visokorizičnu trudnoću, glavnu sestru ginekologije, načelnika za endokrinologiju, načelnika za nefrologiju, načelnika za pulmologiju u Institutu za bolesti djece, dok operacionim blokom u Institutu za bolesti djece, nakon podnošenja ostavke Velibora Majića, rukovodi direktor Dječije hirurške klinike Arif Bajmak. Mogu li se sa ovolikim deficitom rukovodnog kadra voditi tako složene i zahtjevne zdravstvene jedinice i da li pacijenti mogu dobiti najbolju moguću njegu?

Bez improvizacija ne. Poruka koju su kolege poslale trebala je da zabrine menadžment umjesto da ga navede na destruktivnu reakciju. Institut za bolesti djece se suočava sa najvećim deficitom kadra. Menadžment koji je svjestan odgovornosti koju nosi prema svojim pacijentima, a to su u ovom slučaju djeca, sigurno ne reaguje na ovako destruktivan svađalački način, osim ukoliko nisu motivisani ličnim interesom. Improvizacije protiv kojih su se pobunile kolege i koleginice, koje su slobodno mogu reći svojim zalaganjem ovu ustanovu održale, je čin odgovornosti prema sebi i pacijentima i željenom nivou kvaliteta rada. Pacijenti najbolje znaju koliki je kvalitet rada ovih ljekara i njih pozivamo da podršku koju im svakodnevnoj daju, artikulišu kroz javno djelovanje. Smatramo da udruženja pacijenata trebaju biti aktivnija i vidljivija u ovakvim situacijama s obzirom da se ovakvim postupanjem menadžmenta njihova prava ugrožavaju.

  • Načelnice dva odjeljenja u Institutu za bolesti djece, Slađana Radulović i Snežana Pavićević, nedavno su podnijele ostavke. Pavićević je navela da se radi o neslaganju sa organizacijom koja dovodi u rizik pojedine ljekare i pacijente, dok je direktorica IBD Sonja Milašinović najavila tužbu protiv nje i doktora Majića. Povodom ovog slučaja, tražili ste ostavke ministra zdravlja i direktorice Kliničkog centra. Kako Vi, kao predsjednica sindikalne organizacije koja okuplja veliki broj ljekara u Crnoj Gori, gledate na ovakve sukobe?

Dr Radulović je jedan od najboljih dječijih pedijatara i eksperata za dječiju pulmologiju u regionu. Isto treba reći i za dr Snežanu Pavićević, načelnicu odjeljenja za nefrologiju. Za dr Majića ne treba trošiti riječi pošto je isti vjerovatno rekorder po broju dežurstava u dječijoj bolnici. Nažalost, prema ovim kolegama je namjerno ili nenamjerno iskazano veliko nepoštovanje od strane menadžmenta KC, čime su narušeni međuljudski odnosi i izgubljena motivacija za daljim unaprijeđenjem rada. Stoga, menadžment ili treba da riješi novonastalu situaciju ili treba da snosi odgovornost zbog svojih odluka. Trenutna situacija je utoliko više apsurdna da umjesto nagrade za dugogodišnji kvalitetan rad, pomenuti ljekari bivaju zastrašivani i omalovažavani što direktno ugrožava pacijente. Mi nemamo rezervne Majića, Radulović i Pavićević, niti je takve ljekare lako izgraditi, a menadžment treba dobro da se zamisli da li je pametno izgubiti ovakve ljekare i kakve će posljedice to donijeti.

  • Koliko su ljekari – direktori klinika, sigurni na svojim pozicijama? Da li oni imaju neophodne ingerencije koje im omogućavaju da svoj posao rade na najbolji mogući način? Nedavno smo imali slučaj zamjene beba, nakon čega je doktor Miketić, načelnik ginekologije, podnio ostavku.

Nažalost, ove funkcije nemaju niti su ikada imale značaj kakav im pripada. Što se dr Miketića tiče, citiraćemo direktoricu KC Zoricu Kovačević koja je u više intervijua govorila o vrhunskim rezultatima GAK-a, dok se prije samo par dana ministar Hrapović koji je zatražio smijenu dr Miketića pohvalio njegovim rezultatima i rezultatima njegovih prethodnika u Skupštini Crne Gore. Očigledno je da to nije smetalo g-dinu Hrapoviću da bez ikakve analize zatraži njegovu smjenu, dok je g-đa Kovačević bila sprovodilac ove iracionalne odluke. Ministar i direktorica KC su, izgleda, zaboravili da je na njima da uređuju zdravstveni sistem, a ne da umiruju javnost sramoćenjem naših najboljih ljekara. Da se razumijemo, reakcija Sindikata u konkretnom slučaju nije bila usmjerena ka funkciji dr Miketića, već ka nedoličnom odnosu politike prema njemu kao ljekaru. Možda su to danas dr Miketić, dr Majić, dr Radulović, dr Pavićević, dr Bajić, dr Samardžić i sl, međutim sjutra će to biti i oni koji sada sve to nijemo gledaju. Zato ih pozivamo da dva puta razmisle prije nekog daljeg solidarisanja sa političarima koji će ih se odreći zbog dnevno poloitičkih tema. Mi kao Sindikat podjednako principijelno ćemo reagovati i kada dođe “njihovo vrijeme”.

  • Nedavno je Ministarstvo zdravlja dalo preporuku direktorima zdravstvenih ustanova da, zbog potreba procesa rada, mogu prekinuti godišnji odmor svojim zaposlenima. Recite nam, da li je ova preporuka u skladu sa zakonom?

Mi smo obavijestili naše članove da je preporuka Ministarstva nezakonita i da se oglušaju o nju. Naime, ovakvo Rješenje direktor JZU mogao bi donijeti samo uz saglasnost zaposlenog, kako je to propisano čl. 68 st. 4 Zakona o radu. Takođe, u skladu sa istim članom direktor JZU je dužan uručiti ljekaru Rješenje o korišćenju godišnjeg odmora najkasnije 30 dana prije datuma određenog za početak korišćenja godišnjeg odmora.

  • Često u svojim javnim nastupima govorite o zloupotrebi službenih automobila, sumnjivim načinima postavljanja na funkcije direktora u zdravstvenim ustanovama, načinima dodjele specijalizacija,…. Postoji li način da se stane na put zloupotrebi položaja u zdravstvenom sistemu?

Uvijek postoji način, ali pitanje je da li postoji i raspoloženje. Mi ukazujemo na očigledne zloupotrebe, ali reakcije institucija izostaju. Primjera je puno. Dvije krivične prijave koje smo podnijeli su i poslije dvije godine u fazi izviđaja, dakle bez pomaka. Na odgovor Ombudsmana na prijavu povodom dokumentovane polne diskriminacije čekamo duže od 6 mjeseci. Za desetine naših kolega vodimo radne sporove koji mahom traju duže od 3 godine. Više puta smo ukazali na ozbiljnu sumnju da se u stambenoj zadruzi “Zdravstvo” dešavaju zloupotrebe, koje moguće predstavljaju i biće ozbiljnih krivičnih djela što nije izazvalo interesovanje kod nadležnih institucija. S druge strane, svjedoci smo da su isti organi ekspeditivni kada ljekare treba procesuirati, o čemu i svjedoči posljednji slučaj kada su članovi Skupštine LJKCG ekspresno isljeđivani u Specijalnom tužilaštvu po anonimnoj prijavi koju je podnio jednan od direktora i bivši član IO LJKCG. Želimo vjerovati da institucije sistema rade nezavisno i jednako prema svima, ali sve navedeno obeshrabruje i dovodi u pitanje povjerenje u pravosudne organe.

  • Dugo se čekalo na otvaranje Centra za autizam u našoj državi. Sada kada ta ustanova postoji, oglašavaju se brojni roditelji djece se ovom bolešću i tvrde da u Centru ne rade specijalisti, već specijalizanti i da moraju svoju djecu da vode na tretmane u inostranstvu, najčešće u Beograd… Kako ovo komentarišete? Da li je ovo adekvatan način da se pomogne djeci i roditeljima koji se suočavaju sa ovako ozbiljnom bolešću, koja je sve prisutnija u Crnoj Gori?

Na ovom pitanju se može vidjeti sav apsurd, besmisao u vođenju zdravstvenog sistema na način na koji se to trenutno radi. Nebriga prema ljekarima se reflektuje na pacijente. Snažno saosjećamo sa roditeljima djece koja se suočavaju sa nezamislivim problemima u moru improvizacija koje im se nude i koji su zbog odlaska željno očekivanog specijaliste dječje psihijatrije opet ostali prepušteni sebi. Ovo je vrlo očigledan primjer nebrige, primjer kako se improvizacije i nekompetentnost u donošenju važnih, stručnih odluka prepuštenih nestručnima odražava na pacijente, pritom ne mareći da se radi o djeci.

  • Istraživanje koje je Sindikat doktora medicine sproveo prošle godine pokazalo je da je više od 90 odsto crnogorskih ljekara nezadovoljno platom. Da li smatrate da postoji prostor za povećanje zarada ljekara i da li bi to pozitivno uticalo na problem sve većeg odliva ljekara iz naše države?

Iako se vrlo često govori o nedostatku novca, potrebi za rebalansom budžeta, gotovo svakodnevno smo svjedoci kako se novac rasipa u Crnoj Gori. Koliko je degradirana naša struka dovoljno govori podatak da radnik na rampi tunela u preduzeću Monteput i nekvalifikovani radnik iz javnog preduzeća Aerodromi imaju veće zarade nego ljekari specijalisti. Dok ministri i javni funkcioneri u najbogatijoj državi Evrope, Norveškoj, na posao dolaze biciklom ili javnim prevozom, naši imaju i po nekoliko službenih automobila koji su im na raspolaganju i za privatne i službene potrebe. Treba li govoriti o hiljadama prekobrojnih u državnoj i opštinskoj administraciji. Dakle, država ima novac, ali se on troši neracionalno. Za povećanje zarada svim ljekarima u bruto iznosu od 500 eura ili neto iznosu oko 300 eura na godišnjem nivou potrebno je oko 8,5 miliona eura. Ovo je novac koji svake godine izdvajamo za službena vozila. Ovoga puta nećemo govoriti o primjerima rasipanja novca unutar zdravstvenog sistema, ali možemo govoriti o novčanom gubitku Crne Gore sa svakim specijalistom koji napusti zemlju. To je kadar čije školovanje košta i do 100.000 eura i traje i do 20 godina i koji se ne može nadoknaditi sa tržišta rada. Crna Gora mora postaviti pitanje da li joj se stvarno isplati imati potplaćene ljekare i kolika je finansijska šteta koja se nanosi zbog povećanog odliva kadra i loše motivacije ljekara da ostaju i rade u uslovima kakvi su u Crnoj Gori.

Marija RADINOVIĆ

Leave a reply