Moj doktore, zašto si daleko?
I koji je komentar javnosti na ovu oseku najvažnijeg kadra u državi? Nema ujedinjenog, što znači da ima podvojenog. Mi sve volimo da podijelimo, podjele su nam najslađi fetiš. Oni prvi, sabirajući zdrav razum i zdravstvene potrebe mogu samo da budu u teškoj frci zbog činjenice da će ljekari nastaviti da odlaze, a mi nećemo prestati da se razbolijevamo. A oni drugi…
Foto: faktor.ba
Prvo su otišli kardiolozi,
a ja se nijesam bunio jer mi je srčka tukla kao Big Ben.
Zatim su otišli pulmolozi,
a ja se nijesam bunio jer su mi se pluća širila kao jedra.
Zatim su otišli pedijatri,
a ja se nijesam bunio jer sam odavno odrastao (nažalost).
Zatim su otišli urolozi,
a ja se nijesam bunio jer me “vršnjak” nikad nije izdao.
Zatim sam se razbolio,
ali tada više nikoga nije bilo da me liječi.
Spreman sam da se kladim u dvadeset tri skleka na javnom mjestu da bi dobri Nimeler baš na ovaj način prekrojio svoju poznatu poemu da je sada živ i životom vezan za našu domovinu. Da, baš onu poemu kojom je izrazio bijes prema njemačkim intelektualcima koji su zaboli glavu u pijesak dok su nacisti davali sebi na bizarnu volju ’30-ih godina onog XX vijeka. A otkud znam da bi baš ovako upakovao svoje stihove danas? Pa jednostavno: dovoljno je da odete na zvaničnu Facebook stranicu Sindikata doktora medicine Crne Gore, odvrnete par skrolova i naići ćete na spisak ljekara, većinom specijalista koji su napustili naš javni zdravstveni sistem. Njih skoro 80 je otišlo iz zdravstva ka tamo nekom inostranstvu ili privatluku i to ako brojimo samo od 2014. godine. Otići dalje u prošlost bi bilo uznemirujuće proširivanje ovog spiska. I povećalo frustraciju. Što možda ne bi bilo loše. Nego, drž’mo se priče.
I koji je komentar javnosti na ovu oseku najvažnijeg kadra u državi? Nema ujedinjenog, što znači da ima podvojenog. Mi sve volimo da podijelimo, podjele su nam najslađi fetiš. Oni prvi, sabirajući zdrav razum i zdravstvene potrebe mogu samo da budu u teškoj frci zbog činjenice da će ljekari nastaviti da odlaze, a mi nećemo prestati da se razbolijevamo. A oni drugi…
Oni drugi ih kritikuju. Zamjeraju im što napuštaju zdravstveni sistem države koja je, kažu, uložila u njih. Zamjeraju im što su bezobzirni prema činjenici da smo još država u tranziciji (najbolja floskula za opisati države koje su “u banani”) i da treba još mnogo odricanja da bi se sistem, ne samo zdravstveni već cjelokupan društveno-politički, učinio stabilnim.
Hajdemo redom: kad se radi o ulaganju, onda treba uzeti u obzir da pri svakoj investiciji, pa i kad je u pitanju “proizvodnja” doktora medicine treba računati i na održavanje. A naša država, kao investitor, ne održava ovu svoju dragocjenu investiciju. Dokaz? Ljekarske plate i uslovi rada. Idemo dalje.
Kad se poziva na odricanje, onda ono treba da bude opšte, a ne selektivno. Ako nam se već nameće viši cilj o žrtvovanju sebe za bolje sjutra, onda je to obaveza svih nas, a ne da nam o tome drže slovo oni koji glođu svaku moguću društvenu privilegiju.
Ne može se tražiti podnošenje žrtve od ljekara i prosvjetnih radnika, a zanemariti isto od onih povlašćenih. Ne mogu zahtijevati od sudija, tužilaca, običnih drugova radnika i omladine da se angažuju preko svojih kapaciteta oni koji ni riječ ne progovore u parlamentu za cijelog mandata ili čak ni ne ulaze u njega. Ne ide to tako. Hoćete žrtvu i odricanje? Onda to treba da važi i za mene i za vas, i za ministre i za učitelje, i za ljekare i onog poštenog Sena iz Gradske čistoće što je upicanjenom održavao jednu ulicu u kojoj sam živio nekad. To treba da važi za sve. Konec.
I dok ovi što na predstavljeni zbir otišlih profesionalaca gledaju kao na listu za odstrijel, meni u glavi zabubnji da li će tako da razmišljaju kad im jednom bude iskanje za nekim od ljekara bez čijeg smo znanja ostali. Krajnje naivno mi se ote ovo pitanje. Oni se ne liječe u Crnoj Gori. Oni nikad nijesu čuli da će na pregled čekati kvarat godine ili da treba da donesu prazan CD da im na njega nabace snimak sa skenera. Fakat je nebo plavlje iznad Ženeve, Milana i Istanbula kad zdravlje zataji.
Lobujmo priču o korupciji sada, znam da se ona navuče kao vjeran pratilac svakog slova o zdravstvu. Ona ne mijenja činjenicu da nam se munjevito osipa zdravstveni potencijal. Ulovili ste korupciju? Prijavite je. Hoće li to dati rezultat? Teško. Ali, upamtite: Nikome ne prija niti ide na vajdu da bude prijavljen za koruptivno djelovanje, ma koliko da je sistem rđav.
Nego, čemu sva ova priča, kad ima većih prioriteta. Cvjeta nam kampanja za izbor predsjednika bolje nego proljeće. Kad se raspukne sav taj behar preizbornih plakata i reklama, kada nas opije svo to šarenilo napretka i obećanja, neće nam na ‘m padati da se razbolijevamo, pa neka je ljekarima srećan put. Uvijek će nam ostati SMS kampanje da liječimo naše potomstvo.
Ponuda za opkladu s početka ove priče važi i dalje. Ako fulam, neka pobjednik odabere mjesto za moje sklekovsko brukanje.
Autor: Milivoje Krivokapić
FOSmedia
